Kičma

Kičma

Kičmeni stub je najznačajniji faktor u očuvanju uspravnog položaja čovječijeg tijela. Dvije glavne karakteristike kičmenog stuba su antigravitaciono podupiranje i fleksibilnost. Kičma je centralni potporni sistem tijela, skelet – koštani dio – je naravno osnova, zglobovi dozvoljavaju pokrete, a mišići ih realizuju.

Između koštanih segmenata kičme – kičmenih pršljenova – nalaze se diskusi, elastični nosači težine koji obezbeđuju pokret u svim pravcima.
Diskusi su mekani, mogu se stiskati, rastezati i tako amortizovati, ublažiti opterećenje. Međutim ti pritisci bi i dalje bili preveliki da mišići koji ne samo što kičmi pomažu u kretanju, već svojom napetošću, tonusom umanjuju opterećenje kičme. Da bi podnjela opterećenja – 17 puta manja nego da je ravna – kičma je razvila krivine – u vratnom dijelu lordozu, u grudnom kifozu, lumbalnom lordozu u sakralnom kifozu.

Vratni dio kičme je (sklop 35 zglobova) najpokretljiviji i ima važnu ulogu u održavanju optimalnog položaja glave i vrata. S obzirom na funkciju glave, velika pokretljivost vratnog dijela kičme postignuta je po cijenu slabljenja njene stabilnosti. Vratna kičma zatim mora glavu održati u ravnoteži u vrlo preciznom položaju, radi kontrole vidnog polja, ravnoteže i preciznosti, te zbog niza kako svjesnih, tako i refleksnih pokreta glave koji se odigravaju putem čula. Vratna kičma je i specifične anatomske građe, i blizine koštanih, nervnih i krvnih struktura. Upravo zato svakodnevne mikrotraume, do kojih dovodi rad u sjedećem položaju sa glavom u prinudnom položaju, višesatno gledanje u kompjuter, gledanje televizije, čak i neki hobiji pogoduju pojavi bolova u vratu, kao i nekvalitetni noćni odmor, “loš jastuk”, spavanje na trbuhu, trauma glave i vrata. Jer najčešći uzrok patoloških promjena u vratu čine degenerativni procesi (oko 90%) koji se javljaju u sklopu degenerativnih promjena na kičmenom stubu u cjelini. Degenerativni proces zahvata više pršljenova istovremeno, pa poseban značaj imaju “male traume”, pri čemu neki nagli pokret glave ili loš položaj glave u toku sna ili neke profesionalne aktivnosti dovodi do pomjeranja u sitnim zglobovima. Ako u tim zglobovima već postoje degenerativne promjene, usljed pomicanja u sitnim zglobovima dolazi do većeg suženja intervertebralnog prostora i pojave simptoma-bolovi, grč mišića, ograničen pokret… Neravnoteža u elastičnosti i snazi mišića, poremećaj cirkulacije vratnog dijela kičme nose sobom i problem u smislu nestabilnosti, glavobolja, vrtoglavice… Mikrotraume, prinudno držanje glave, stres, mogu milimetarski izmjestiti prvi vratni pršljen (ATLAS) i dovesti do veoma neprijatne simptomatologije –glavobolje, neraspoloženja, gubitka koncentracije, motivacije i nažalost neki pacijenti veoma dugo “tolerisu” ove tegobe, ne znajući za njihov uzrok. Statistika kaze da 1/3 odrasle populacije ima tegobe u vratnom dijelu kičme, a da se kod 10 do 15% ovih osoba, tegobe javljaju u različitim vremenskim intervalima, pa nekada mogu trajati više mjeseci. Međutim, nikada nije rješenje trpeti ili “ignorisati” tegobe, jer se neke od njih mogu uspješno rješavati kiropraktikom, doduše ne baš kao čarobnim štapićem”, ali odmah nakon prve kiropraktike (manipulacije) se osjeti olakšanje. Zatim intermitetntnom trakcijom, blagim istezanjem intervertebralnih zglobova, samim tim i unkovertebralnih zglobova, imaćemo efekat rasterećenja vratne kičme, relaksaciju mišića i smanjenje tegoba.

Grudna kičma, grudna kifoza je najrigidnija i prevashodno određena koštanim elementima, pri tom i najmanje pokretna jer je u “koštanom kavezu“ u vezi sa rebrima i grudnom kosti. Kod pojačane grudne krivine, pojačane kifoze, kod “kifotičnog držanja” ili kasnije fiksirane kifoze, tegobe mogu biti posljedica slabosti, insuficijencije mišića kao posljedica produženog stresnog stanja prije svega u mekim tkivima, kod dugog sjedenja, stajanja. Pojačana kifoza uzrokuje i brži razvoj degenerativnih promjena koje dodatno remete biomehaniku ovog dijela i takođe veoma često dovode do pojave bola. Nekada pri naglom pokretu može doći do blagog izmještanja glave rebra, do istezanja kapsule i bola koji se po intenzitetu opisuje “kao ubod nožem”. I kod ovih stanja grudne kičme, terapija izbora je – kiropraktika i intermitetntna trakcija.

Za razliku od vratne i grudne kičme primarna funkcija lumbalnog dijela kičme je statička, a funkcionalno lumbalni dio je pokretljiviji od grudnog dijela kičme. Na nivou segmenta L5S1 obavlja se oko 75% svih savijanja i ispružanja kičmenog stuba. Tačka oslonca svih pokreta tijela, sa ili bez opterećenja, je u lumbalnom dijelu kičmenog stuba. Veličina lumbalne krivine – lordoze- je od primarnog značaja ne samo za lumbalni već i za vratni dio kičmenog stuba, budući da veličina prednjeg nagiba karlice predstavlja “ključ” stava (držanja). Pokreti kičme određeni su fasetnim zglobovima, ligamentarnim ograničenjima, neuromišićim strukturama. Lumbosacralna kičma se savija i ispravlja u sagitalnoj ravni, onoliko, koliko to dozvoljava površina fasetnih zglobova. Pri savijanju unaprijed leđni mišići se izdužuju do pune fleksije i savijanje se zaustavlja inhibicijom različitih impulsa iz vertebralnih (kičmenih) ligamenata. To se zove kritična tačka. Pri fleksiji i reekstenziji stvara se lumbo-pelvicni ritam i on se mora slagati sa pravcem koji diktira fasetni zglob. Neusklađenost može rezultirati pojavom bola. Funkcionalnim jedinstvom pri uspravnoj i hiperekstendiranoj poziciji fasete sprečavaju bočne i rotacione pokrete. Pri savijanju napred uz rotaciju, ili nagle promjene položaja, brži pokret, pa se lumablna lordoza javi ranije, i ne uskladi lumbo pelvični ritam, faseta se može zaključati “sabiti”, ili čak može doći do herniacije diskusa. Tako da pogresivna biomehanika pri radu ili sportu može dovesti do bola i “povrede leđa”. U jednom ovakvom ataku, ili više ponovljenih, može se javiti pravi, ozbiljan problem koji se onda dugo liječi. Upravo iz ovih razloga neophodno je putem kiropraktike djelovati na sve zone kičmenog stuba koje su izložene pokretu ili opterećenju za koje nisu spremne da bi se upravo i svaki put kada postoji rizik i posljedica oni sanirali odmah i time sprečio razvoj ozbiljnijih stanja.

Neophodno je pored koštanog dijela kičme spomenuti i mišiće koji održavaju vertikalan položaj i omogućavaju njegove pokrete i koji su štit (zaštita) kičmenog stuba. Na kičmeni stub pripojeno je 140 mišića koji su svakodnevno izloženi velikom radu. Mišići koji drže naše tijelo mogu se grubo uporediti sa zategnutim kanapima jedrilice, čiji jarbol čini naša kičma. Ukoliko mišićni balans nije ujednačen u dužini i snazi, njihovo naprezanje, kod iznenadnog okretanja trupa, naglog savijanja, mogu izazvati napetost, čija je posljedica jaki bolni grč, izmještanje fasetnog zgloba ili čak dovesti do diskus hernie. Kada govorimo o mišićima leđa, ne mislimo uvijek doslovno, jer mišić ne mora regionalno pripadati kičmi, da bi proizveo neki pokret. Međutim, većina mišića se pripaja za kičmene pršljenove jednim svojim dijelom, dok drugi kraj može biti na susjednim pršljenovima ili udaljen od srednje linije na rebrima, lopaticama, karlici. Snaga mišića koji drže naše tijelo je veoma bitna i ona utiče na naše držanje, našu posturu. A loše držanje je jedan od najvažnijih razloga nastanka bola u leđima, prevashodno bola u krstima. Sjedeći način života, gojaznost, pretjerana mršavost činioci su koji doprinose nastanku poremećaja kičme i bola u leđima. Ukoliko usvojeno loše držanje dugo traje, tijelo počne “da visi”, sve se više nefiziološki opterećuje, izobličuje mjenjajući krivine kičme.

Upravo zato, za besprekorno funkcionisanje kičmenog stuba pored očuvanog velikog broja sistema, koštano-zglobnog, ligamentarnog, nervnog, odgovorni su fino uravnoteženi u snazi i dužini mišići kičmenog stuba. Upravo tu gdje ova ravnoteža iz bilo kog razloga izostaje često dolazi do povređivanja i oštećenja kičme, pa je briga o mišićima kao zaštiti kičmenog stuba od velike važnosti.